Poljica

Između rijeke Cetine i rijeke Žrnovnice, a podno planine Mosor sjeverno i južno na malim poljima «poljicima»,od 11. stoljeća pa sve do početka 19. stoljeća održala se Poljička Republika, svojevrsni upravno-politički fenomen u Europi. Poljica imaju površinu nešto veću od 250 km četvornih i danas predstavljaju tek povijesno geografski pojam, a po zemljopisnoj strukturi odlikuju se iznimnim ljepotama i bogatom povijesnom prošlošću. Danas se u Poljicima stanovništvo bavi uzgojem vinove loze, maslina, voća i povrća te stočarstvom. U početku Poljica su se sastojala od 12 katuna (sela), a dans poljičani žive u 21 naselju. Podjela Poljica bila je na Donja, Srednja i Gornja. Granice Poljica prvi put precizno su definirane u Statutu iz 1482. godine. Nije poznato koliko je to relativno izolirano područje bilo izloženo stradanjima u vrijeme doseljavanja Avara i Slavena, kao ni u prethodnim bizantsko-gotskim ratovima. No, sigurno je da je u oba slučaja poslužilo kao sklonište starosjedilačkom stanovništvu koje se pred barbarskim došljacima povlačilo u stara naselja na brdima. Prve pouzdane vijesti o doseljenicima sačuvane su u ispravama i darovnicama hrvatskih vladara splitskoj nadbiskupiji (ugovor iz 839. kojim hrvatski knez Mislav mletačkom duždu Petru Tradeniku dopušta slobodnu plovidbu uzduž hrvatske obale). Poslije ubojstva hrvatskog kralja Miroslava 949. godine trojica braće Krešimir, Tješimir i Elem bježe iz Bosne i naseljavaju se na području današnjeg sela Ostrvice. Njihovi potomci zajedništvom i slogom su od 11. do 13. stoljeća izdvojili poljički prostor iz Primorske župe (sjedište u Klisu) i unutar hrvatske države osnovali novu Poljičku župu sa samostalnim tijelima vlasti. Budući se Poljica nalaze na važnom geografskom položaju za tim prostorima posežu velikaši iz zaleđa, bosanski vladari, Neretljani, Kačići te splitski kaptol i splitska komuna, te činjenica da počima prodor Osmanlija ubrzali su stvaranje knežije koja se autonomnom organizacijom suprostavlja i odupire feudalnim pretenzijama. Budući su Poljica u prvom redu bila seoska zajednica u njima nije bilo snažnije socijalne diferencijacije te nije dolazilo do izdvajanja rodova i pojedinaca. Zbivanja što su se događala na tom prostoru oslikana su u Poljičkom statutu. Poljički statut predstavlja na bosančici i to u posebnoj poljičkoj inačici –poljičici pisani zbornik običajnog prava o unutarnjoj organizaciji seljačke republike Poljica i društvenim odnosima njezinih stanovnika. U 116 članaka uređena su sva područja društvenog političkog i gospodarskog života. S obzirom na to kako se u njemu uređuju društveno-ekonomski odnosi, Poljički statut razlikuje se od svih drugih srednjovjekovnih zbirki pravnih regulativa. Posebnost je u tome što se u njemu zabranjuje zlouporaba subjektivnog prava (šikaniranje), a zatim u kolektivizmu formira poznata poljička solidarnost među suplemenicima. Poput Judite i Djevice Orleanske i poljičanka Mila Gojsalić koju svjetska povijest ne ističe pridonijela je hrabrom žrtvom oslobađanju male poljičke Republike od turskog ropstva.17. 08. 1530. u jednom od sve češćih pohoda na kršćansku Europu, Osmanlije su zauzele malu Poljičku kneževinu odlučivši u njoj dugoročno ostati. No to je bilo protivno naravi hrabrih poljičana. Pošto je podigao svoj središnji šator u mjestu Gatima, turski vojskovođa po običaju zatraži da mu dovedu najljepšu djevojku iz Poljica. Kad Turčin noću zadovolji pohotu i zaspi pokraj Mile, išulja se ona iz postelje, istrgne goruću baklju i baci je na šator s barutom. Strašna eksplozija raznese Milu, Turčina i središte tabora, nakon čega Milini suplemenici rastjeraju i pobjede mnogo jačeg neprijatelja.

Mnogi su hrvatski pisci i umjetnici ovjekovječili hrabri čin lijepe i mlade Poljičanke (Šenoa, Meštrović, Gotovac). Žrtva mlade Poljičanke –Hrvatice bila je slika u malome velikog rodoljublja njezina naroda, koji je poslije propasti hrvatskih kraljeva i kneževa 1102. godine jedini uspio kroz sedam stoljeća sačuvati slobodu, vjernost zemlji, obitelji, vjeri i starim tradicijama. Poljičani su sve do okupacije Napoleonove armije 1805. bili svojevrsni fenomen u Europi.

Uz obalu su egzistirale tek dvije solane kao važni proizvođači prehrambene sirovine, ali glavno uporište bilo je u Gornjim poljicima. Tu obgrljeni strmim koritom rijeke Cetine i stijenama Mosora bili su neosvojivi. Njih oko 10.000 kad bi se našli pod bilo čijom opsadom stali bi uz oružje i u obranu svi. Staro i mlado. Formirali su republičku vlast negdje u 11. stoljeću otprilike kada i Dubrovčani, ali poljička nije bila sastavljena od vlastele i bogataša već od običnih pučana.

Poljičani nisu imali uvjete za bogaćenje brodovima i trgovinom već su doslovno živjeli od rada svojih ruku. Ovi gorštački Hrvati bili su najžilaviji sloj svog naroda.

Fascinira kako su stoljećima održavali red među sobom i republički poredak. Prije Švicarske 1439. provodili su referendum preko svećenika glagoljaša koji su bili nosioci kulture i pismenosti. Bogoslužje je bilo na hrvatskom jeziku jer «svak mora razumit».

Vlast je bila ustrojena po čvrstom zakonu. Uprava, s jednogodišnjim mandatom kneza. Kneza su birali svake godine na sv. Juru na svojim zborištima na 23. travnja podno Graca. Nije bilo kmetstva, a sudsku vlast dijelili su od zakonodavne, a zakone su zapisivali i dopunjavali stoljećima u svom autentičnom dokumentu zvanom Poljički statut.

Ruski akademik Grekov 1951. ustvrdio je da je Thomas More glasoviti engleski državnik i humanist 1516 napiso svoje djelo Utopija inspiriran životom i Statutom Poljičana.